Kada god sam čula " Da kucnem u drvo, dobro je...", ova rečenica je, sasvim nesvjesno, bila izgovorena sa primjetnom dozom strepnje, kao da bi to "dobro je" već u sledećem trenutku moglo da se sruši i pretvori u nešto, ne tako dobro.
Naredna po učestalosti ovih karmičkih maksima je " Da ne ureknem". Ako nam se slučajno desi da na glas kažemo da čekamo neku dobru vijest ili neki lijep dogadjaj , gotovo je. Od toga nema ništa. Propalo. Što laprdaš i prizivaš zlo, kad ne moraš? A lijepo si prošli put obećao sebi da nećeš nikom ništa spominjati dok sve ne bude gotovo...Eto...
I na kraju, kraljica svih fraza zastrašivanja " Previše je dobro da bi bilo istina" ili neka od varijacija "Ma dobro je sve, ali ja nekako samo čekam kad će nešto krenuti nizbrdo..." Poznato? Dobro, možda nismo svi isti ili možda nismo svi takvi. Ali, manje-više svakodnevno čujem najmanje jednu od nabrojanih nadnaravnih uništavačica sreće. Ipak, šta da se radi...Sile zla čame čekajući da neko kaže da mu je nešto u životu krenulo kako treba. Čovjek jednostavno mora biti na oprezu...
Sumnjam da se bilo ko od nas ne bi nasmijao predstavi o demonima, djavolima, definisanim i nedefinisanim silama koje naoružane strpljenjem, čekaju nečije dobre vijesti da ih na vrijeme iskasape. Ali mi smo, sa druge strane, zapanjujuće ozbiljni u vrlo dubokom uvjerenju da postoji nešto tamo što ima moć da nam uzme komadić sreće, koju smo, ionako, jedva oteli od kosmosa. Zato kucamo u drvo, nesigurno se smijuljimo dok saopštavamo neku, za nas, dobru vijest ,uz ritualnu rečenicu "Samo da ne ureknem"
Dakle, vjerujemo da nadnaravne moći uspostavljaju red, iako to niko normalan nikad ne bi tako formulisao.
Meni jedino nije jasno zašto nam je uvijek lakše misliti da nešto neće biti u redu.
Ako unaprijed predvidimo negativan ishod, kao da smo se pripremili i uvjerili sebe da se nećemo toliko razočarati. Svoje mehanizme smo naštimali tako da budemo što spremniji na to da neće biti kako smo zamislili.
Ako nam je dovoljno stalo do nečeg, briga se podrazumijeva. Jer kako je moguće da nam nešto bude bitno, a da ne strahujemo kako će završiti?
Sasvim nesvjesno, ponašamo se kao da će nas neko kazniti budemo li bezbrižni i opušteni... Kao da nešto namjerno neće biti kako smo planirali, samo zato što smo vjerovali da će sve biti u redu.
Briga je molitva za ono što ne želimo... A strah je najiracionalnija emocija kojoj najviše vjerujemo. Strahu vjerujemo više nego sebi, više nego prijateljskom ohrabrenju, više nego sreći...
Koliko god istrajno i požrtvovano da se brinemo, to jednostavno neće promijeniti tok stvari. Na razočarenje se nije moguće pripremiti. I ne treba. Stvoreni smo da se prilagodjavamo momentu, situaciji, trenutku u kome smo se zatekli.
Tako smo opstali kroz vrijeme i tim trenutkom mjerimo svoju snagu.
I zato bismo ono, tako često pitanje A šta ako ne bude u redu?, mogli zamijeniti onim koje ne postavljamo gotovo nikada A šta ako bude?
Naredna po učestalosti ovih karmičkih maksima je " Da ne ureknem". Ako nam se slučajno desi da na glas kažemo da čekamo neku dobru vijest ili neki lijep dogadjaj , gotovo je. Od toga nema ništa. Propalo. Što laprdaš i prizivaš zlo, kad ne moraš? A lijepo si prošli put obećao sebi da nećeš nikom ništa spominjati dok sve ne bude gotovo...Eto...
I na kraju, kraljica svih fraza zastrašivanja " Previše je dobro da bi bilo istina" ili neka od varijacija "Ma dobro je sve, ali ja nekako samo čekam kad će nešto krenuti nizbrdo..." Poznato? Dobro, možda nismo svi isti ili možda nismo svi takvi. Ali, manje-više svakodnevno čujem najmanje jednu od nabrojanih nadnaravnih uništavačica sreće. Ipak, šta da se radi...Sile zla čame čekajući da neko kaže da mu je nešto u životu krenulo kako treba. Čovjek jednostavno mora biti na oprezu...Sumnjam da se bilo ko od nas ne bi nasmijao predstavi o demonima, djavolima, definisanim i nedefinisanim silama koje naoružane strpljenjem, čekaju nečije dobre vijesti da ih na vrijeme iskasape. Ali mi smo, sa druge strane, zapanjujuće ozbiljni u vrlo dubokom uvjerenju da postoji nešto tamo što ima moć da nam uzme komadić sreće, koju smo, ionako, jedva oteli od kosmosa. Zato kucamo u drvo, nesigurno se smijuljimo dok saopštavamo neku, za nas, dobru vijest ,uz ritualnu rečenicu "Samo da ne ureknem"
Dakle, vjerujemo da nadnaravne moći uspostavljaju red, iako to niko normalan nikad ne bi tako formulisao.
Meni jedino nije jasno zašto nam je uvijek lakše misliti da nešto neće biti u redu.
Ako unaprijed predvidimo negativan ishod, kao da smo se pripremili i uvjerili sebe da se nećemo toliko razočarati. Svoje mehanizme smo naštimali tako da budemo što spremniji na to da neće biti kako smo zamislili.Ako nam je dovoljno stalo do nečeg, briga se podrazumijeva. Jer kako je moguće da nam nešto bude bitno, a da ne strahujemo kako će završiti?
Sasvim nesvjesno, ponašamo se kao da će nas neko kazniti budemo li bezbrižni i opušteni... Kao da nešto namjerno neće biti kako smo planirali, samo zato što smo vjerovali da će sve biti u redu.
Briga je molitva za ono što ne želimo... A strah je najiracionalnija emocija kojoj najviše vjerujemo. Strahu vjerujemo više nego sebi, više nego prijateljskom ohrabrenju, više nego sreći...
Koliko god istrajno i požrtvovano da se brinemo, to jednostavno neće promijeniti tok stvari. Na razočarenje se nije moguće pripremiti. I ne treba. Stvoreni smo da se prilagodjavamo momentu, situaciji, trenutku u kome smo se zatekli. Tako smo opstali kroz vrijeme i tim trenutkom mjerimo svoju snagu.
I zato bismo ono, tako često pitanje A šta ako ne bude u redu?, mogli zamijeniti onim koje ne postavljamo gotovo nikada A šta ako bude?
Нема коментара:
Постави коментар