Stvari na koje se treba podsjetiti svakog dana :)

-Na kraju svakog dana sjetite se svega što se dogodilo. Ako vam se desilo nešto loše, u mislima taj dogadjaj ponovite tako da se sve odigralo onako kako vama odgovara. Na taj način stvarate dobar osjećaj i dobru energiju za naredni dan!

-Mi smo posljedica naših misli

- Ne mislite o onom što ne želite da vam se desi, nego o tome šta želite umjesto toga!

-Način na koji gledate sebe je signal ljudima oko vas kakvu će sliku formirati o vama!

-Vi niste vaš trenutni život i vaše trenutne okolnosti. Ono što se dešava sada je posljedica onoga što ste mislili i radili ranije. Promijenite svoji misli sada, kako biste kreirali ono što dolazi sutra.

-Ne uporedjujte se sa drugima i ne trčite za standardima koje je neko postavio. Svako od nas ima jedinstvenu priču i svoju, posebnu svrhu. Poredjenje stvara nezadovoljstvo i frustraciju. Naš jedini zadatak je da pronadjemo svoju priču.

-Kada želite nešto, ne mislite o tome šta vas sve sprječava da to ostvarite u ovom trenutku. Fokusirajte se na osjećaj koji biste imali da se to već ostvarilo. Dobre misli privlače dobre stvari. Bićete iznenadjeni kako će okolnosti početi da vam idu na ruku ako sami pomognete svojoj želji da se ostvari!

- "Para na paru..." Pitate se zašto se bogati ljudi samo još više bogate? Zato što su fokusirani na ono što imaju. Novac. Budite zahvalni na svemu što imate,svaki dan u svakom trenutku. Fokusirajte se na sve dobre stvari koje imate, imaćete ih više.

-Uvijek imamo izbor!

-U svakom momentu, gdje god da se nalazite, napravite pauzu i sjetite se šta je zaista važno. Ili ako ste ljuti, razočarani ili imate neki problem, koliko je sve to zaista važno

Ono u šta vjerujemo i o čemu mislimo, svjesno ili ne, postaje naša stvarnost, bez izuzetka

-SMIJEŠNIH STVARI SE BOJIMO....

Moguće je, ali je šteta

"Odrasli vole brojeve. Kad im pričate onekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: »Kakva je boja njegovog glasa? Koje su mu omiljene igre? Da li skuplja leptire?« Nego vas pitaju: »Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zaradjuje njegov otac?« Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kažete odraslima: »Vidio sam jednu lijepu kuću sa geranijumom u prozorima i golubovima na krovu...«, oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: »Vidio sam kuću od tristo hiljada maraka«.Tada će uzviknuti: »Mora da je jako lijepa!

Tako sam, tokom života, često dolazio u dodir sa mnoštvom ozbiljnih ljudi. Dugo sam živio medju odraslima. Vidio sam ih sasvim izbliza. To nije mnogo popravilo moje mišljenje o njima..."

Postoji jedna vrsta luksuza u kojoj svi živimo. Luksuz da se ne osjećamo dobro. Luksuz da olako poklanjamo svoje vrijeme svim stvarima koje nas muče. Luksuz da nas stalno nešto muči.

Ne možemo sebi da priuštimo mnoge stvari, ali se svakodnevno počastimo  novim problemom... ili onim starim, koga već vučemo sa sobom kao dio karaktera... ili brigom šta će biti sutra ili sjećanjem na to šta smo sve trebali i morali, ali nismo. Iako nam sedmi ili četrnaesti podsjetnik na to da juče nismo uradili sve što smo trebali, neće vratiti vrijeme, to nam ne smeta da se, po ko zna koji put, kaznimo razmišljanjem o tome. I potrošimo još malo vremena. Vrijeme ionako nema kraj. Medjutim, naše ima. Ipak, to je toliko strašno da se najlakše zaboravlja.

Vrijeme će svakako proći, svima nama. Jedina razlika je kako. Prolazak vremena je strašan samo onda kada ga trošimo uzalud. Za sve prave stvari vremena je uvijek dovoljno.

Danas vrjednujemo mnogo toga: diplome, atraktivan posao, daleke destinacije, poželjnog partnera...

Za sve ove stvari dati su nam gotovi standardi koje treba da dostignemo ili ,barem, da im se približimo.
Kada je riječ o nama, standarde postavljamo sami. Ne znam zašto mi se čini da upravo tu vlada popriličan haos. 

Pitam se da li bismo bili tako nesmotreni i lakomisleni, da umjesto vremena trošimo novac.

Negativne misli su gotovo automatske, a mi im se, u većini slučajeva, lako prepustimo. Sve to se u svakodnevnom životu zove "osjećam se loše" , " ne mogu protiv toga", "nisam imao drugog izbora"...

Dakle, prvi negativan impuls koji nas zadesi, često je magnet na koga se sa lakoćom zakačimo i jednostavno se prepustimo, uz duboko uvjerenje da je to sada jednostavno tako i da će jednom (možda) proći. 

Da nam je neko dao ograničenu, ali veliku svotu novca, pitam se da li bismo tek tako uzimali prvo što nam dodje pod ruku ili bismo birali sve ono što smo oduvijek htjeli imati, što je izuzetno lijepo i dobro za nas. Upravo iz tog razloga mi nije jasno zašto tako često iz svoje glave biramo one prve, neizbrušene i negativne misli koje se pojave i  često provedemo i cijeli život prateći iste.

Zabrinuti smo oko ozbiljnih stvari svakog dana, brojeva, statistika, normi koje moramo ispoštovati, društvenih uloga koje moramo ispuniti, formiranja primamljive slike sopstvenog života dovoljno interesantne okolini. I ne znamo da to radimo. Da na sve stavljamo etiketu, da o sebi ne znamo reći ništa ako izuzmemo to da smo nečija majka, šef katedre, student ekonomije...  Ovakvo formiranje identiteta potrebno nam je da se dokažemo drugima i opravdamo sebi. Požrtvovani smo u kreiranju tih identiteta i na tom putu nailazimo na  probleme kojima se lako prepuštamo. 

Ali ne brinemo o sebi. Nije nam žao vremena koje smo potrošili na brigu ili nerviranje. Ne koliko bi nam bilo žao novca koji smo bacili na nešto što ne vrijedi toliko. Ni blizu. Nije nam žao trenutaka koji se neće vratiti. Dana koji nemaju reprizu. Svega što smo umjesto neprestanog ponavljanja loših momenata u mislima, mogli uraditi za sebe. Nekoga kome smo mogli uljepšati život svojim prisustvom, da nismo toliko okupirani sobom...

Toliko smo često protiv nečega, da se ne stignemo sjetiti A ZA ŠTA smo onda? Toliko često pričamo o nečemu što ne želimo, da gotovo da i ne spomenemo ŠTA ŽELIMO UMJESTO TOGA. 

Propuštamo toliko mnogo novih početaka, jer neprestano prepričavamo prethodni tužan kraj.

Odrastajući i učeći ozbiljne i važne stvari, zaboravili smo koliko život ima jednostavna pravila. I vjerovatno bi sve bilo drugačije kada bismo imali nekog da nas podsjeti da zastanemo na trenutak i vidimo šta je od svega toga zaista važno. 

Uzmite trenutak, na poslu, usred ispita, dok se svadjate sa nekim, dok čekate red u banci, dok trčite na autobus. dok žurite s posla... Uzmite trenutak da vidite šta je zaista važno. Jer taj trenutak može spasiti mnoge buduće trenutke. I život je zaista moguće provesti brinući. Moguće je, ali je i šteta.

Kako to misliš ja sam kriv?

Svakom nešto nedostaje. Možda bi se mogli nazvati srećnima oni koji znaju šta je to što im nedostaje, s obzirom da je mnogo onih koji  za to još nemaju ime. Ali svima nedostaje. To nešto. Ono nešto.

Često smo skloni da u svemu tražimo baš taj dio koga nema, od toga da tog dana vrijeme nije onakvo kakvo nam je trebalo, do jedne ili spiska stvari kojih nema i zbog kojih ne živimo život kakav bismo htjeli.

Kada govorimo, češće spominjemo ono čega nema. Kada pričamo o nečemu što smo uradili, često napominjemo kako smo mogli i bolje. 

Na fotografiji smo lijepo ispali zbog svjetlosti...ili zbog fotografa. Na kompliment za novu frizuru, odgovaramo da nije ispala kao prošli put...Za izvještaj koga je šef tek uzeo u ruke i nije stigao ni do naslova, već se pravdamo. Plata je redovna, ali nikad dovoljno velika. Plata je velika, ali vremena je malo. Vremena je napretek, ali nema se para.  Dobro je, ali moglo bi i bolje. Život je lijep, ali tudji je ljepši.

Kombinacija je bezbroj. Kao u matematici. Ako želite kombinovati, moguće je- u nedogled.

Većinu vremena nismo svjesni inercije po kojoj živimo. Sasvim nenamjerno u sve što nam se dešava unosimo kombinatoriku. I komplikujemo. Sve. Od toga šta obući, do najvažnijih životnih odluka. A ne priznajemo baš da smo komplikovani ljudi... Ili priznajemo sa odredjenom dozom ponosa i uz osmijeh : " Ma joj, znaš mene...ja sam ti baš komplikovan, to svi kažu..." Upravo tim osmijehom kao da sebi dajemo kredit. Komplikovan sam, razmišljam puno, a neki ne razmišljaju uopšte. To mora da je dobro.

Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću naslov je jedne knjige. Neki od nas možda nisu išli u vrtić.

Ipak i dalje nismo uskraćeni za činjenicu da su najvažnije stvari u životu jednostavne. Čak toliko jednostavne da smo ih negdje usput zaboravili.

- Kažu da smo ono što mislimo. Dodala bih da nam je, u tom slučaju, život ono što govorimo. Ako smo proveli dan prepričavajući šta nam se neplanirano desilo juče, šta sve moramo sutra i koliko smo se iznervirali baš na putu ovamo, pretpostavljate koje će nam boje biti baš taj dan. Pokušajte birati o čemu govorite. Eksperiment je jednostavan, a rezltati trenutni.

- Svaka želja u nama pojavila se, jer već postoji način da je ostvarimo. U suprotnom se ne bi ni pojavila. Ipak, želje i hirovi svakako nisu isto, pa bi valjalo provjeriti da li naša unutrašnja potreba dolazi iz stvarnog impulsa da nešto ostvarimo ili samo iz našeg ega. Nijedna iskrena želja nije ostala neostvarena. Za sve ono što nam se nije dogodilo ili nismo dobro preispitali svoje motive ili nismo dovoljno strpljivi.

-Briga je jednosmjerna cesta. Kada bi nam prva misao bila  Kako to da riješim? umjesto A zašto je baš moralo meni da se desi?, vjerovatno bismo imali puno manje problema.

- Puno češće se pitamo zašto nešto nemamo, nego jesmo li neko ko to zaslužuje.

-Onaj ko okreće kolo sreće najobičniji je strašljivac. Ima moć samo zato što ga se bojimo. Bojimo se da namjerno neće zaustaviti točak tamo gdje nama odgovara. I problem je baš u tome što se svi bojimo istog, baš tog. Zato je i postao tako veliki. 

Oni koji su mu stavili do znanja da nije baš sve u njegovim rukama, tvrde da je nekoliko puta dobro razmislio gdje će zaustaviti točak. 

Valjda je tako nastala izreka Promijeni se ti, pa će se i sreća promijeniti.

Molitva za ono što ne želimo

Kada god sam čula " Da kucnem u drvo, dobro je...", ova rečenica je,  sasvim nesvjesno, bila izgovorena sa primjetnom dozom strepnje, kao da bi to "dobro je" već u sledećem trenutku moglo da se sruši i pretvori u nešto, ne tako dobro.

Naredna po učestalosti ovih karmičkih maksima je " Da ne ureknem". Ako nam se slučajno desi da na glas kažemo da čekamo neku dobru vijest ili neki lijep dogadjaj , gotovo je. Od toga nema ništa. Propalo. Što laprdaš i prizivaš zlo, kad ne moraš? A lijepo si prošli put obećao sebi da nećeš nikom ništa spominjati dok sve ne bude gotovo...Eto...

I na kraju, kraljica svih  fraza zastrašivanja " Previše je dobro da bi bilo istina" ili neka od varijacija "Ma dobro je sve, ali ja nekako samo čekam kad će nešto krenuti nizbrdo..."  Poznato?  Dobro, možda nismo svi isti ili možda nismo svi takvi. Ali, manje-više svakodnevno čujem najmanje jednu od nabrojanih nadnaravnih uništavačica sreće. Ipak, šta da se radi...Sile zla čame čekajući da neko kaže da mu je nešto u životu krenulo kako treba. Čovjek jednostavno mora biti na oprezu...

Sumnjam da se bilo ko od nas ne bi nasmijao predstavi o demonima, djavolima, definisanim i nedefinisanim silama koje naoružane strpljenjem, čekaju nečije dobre vijesti da ih na vrijeme iskasape. Ali mi smo, sa druge strane, zapanjujuće ozbiljni u vrlo dubokom uvjerenju da postoji nešto tamo što ima moć da nam uzme komadić sreće, koju smo, ionako, jedva oteli od kosmosa. Zato kucamo u drvo, nesigurno se smijuljimo dok saopštavamo neku, za nas, dobru vijest ,uz ritualnu rečenicu "Samo da ne ureknem"

Dakle, vjerujemo da nadnaravne moći uspostavljaju red, iako to niko normalan nikad ne bi tako formulisao.
Meni jedino nije jasno zašto nam je uvijek lakše misliti da nešto neće biti u redu.

Ako unaprijed predvidimo negativan ishod, kao da smo se pripremili i uvjerili sebe  da se nećemo toliko razočarati. Svoje mehanizme smo naštimali tako da budemo što spremniji na to da neće biti kako smo zamislili.

Ako nam je dovoljno stalo do nečeg, briga se podrazumijeva. Jer kako je moguće da nam nešto bude bitno, a da ne strahujemo kako će završiti?

Sasvim nesvjesno, ponašamo se kao da će nas neko kazniti budemo li bezbrižni i opušteni... Kao da nešto namjerno neće biti kako smo planirali, samo zato što smo vjerovali da će sve biti u redu.

Briga je molitva za ono što ne želimo... A strah je najiracionalnija emocija kojoj najviše vjerujemo. Strahu vjerujemo više nego sebi, više nego prijateljskom ohrabrenju, više nego sreći...

Koliko god istrajno i požrtvovano da se brinemo, to jednostavno neće promijeniti tok stvari. Na razočarenje se nije moguće pripremiti. I ne treba. Stvoreni smo da se prilagodjavamo momentu, situaciji, trenutku u kome smo se zatekli.

Tako smo opstali kroz vrijeme i tim trenutkom mjerimo svoju snagu.

I zato bismo ono, tako često pitanje A šta ako ne bude u redu?,  mogli zamijeniti onim koje ne postavljamo gotovo nikada A šta ako bude?

Šta bi uradio da se ne bojiš?

Kada je čovjek spreman da čuje, ima i šta. Ljudi oko nas govore, svaki dan, razne stvari. Slušamo samo ono što nas se tiče. Vrlo često ni to što nas se tiče. Ne usudjujem se da pomislim koliko je istina, pa i naših ličnih istina potpuno neprimijetno prošlo kraj nas, samo zato što tada nismo znali da im damo smisao. Negdje mi je ostala anegdota o čovjeku kome je bila potrebna pomoć. Kada su prvi put došli da mu pomognu rekao je „Neka, Bog će me spasiti“. Nakon što su mu drugi put ponudili pomoć, rekao je isto. I treći put je ponovio „Neka, Bog će me spasiti“. Kada je na kraju došao kod Boga i pitao ga zašto mu nije pomogao, Bog mu je odgovorio „Pokušao sam, tri puta“

Različiti ljudi vjeruju da različite stvari odredjuju njihov put. Ipak, svi propuštamo prilike. Mnoge svjesno, nebrojene nesvjesno. Za one svjesno propuštene možda se i pokajemo. Ali zbog onih prilika kojima nikad nismo dali priliku, postanemo neko ko zna da je nekad mogao biti neko drugi. I ne samo mogao, nego i želio.

Želio?

Možda danas ne želimo biti ono što smo odgovarali da ćemo postati kad porastemo. Mada, ne znam zašto mi se čini da u kancelarijama, za računarima, medju papirima i dalje sjedi zavidan broj balerina i pilota...

„Samo se umrijeti mora“ govorio je moj nekadašnji profesor biologije ( govorio je i da od mog izvini što kasnim na čas ne može ni grah skuhati J ) Ipak, mislim da su nas naučili da se još štošta mora. Učiti, završiti taj fakultet, ustati na posao...I negdje u medjuvremenu naučili smo sagraditi život od jednog do drugog moram, prilagodili se da izmedju dva moram uzmemo vazduh, odahnuti kad je naredno moram manje naporno od prethodnog.

Hajde ti lijepo postani inžinjer, pa ono vremena što ti ostane slobodno budi umjetnik. Ukratko želim je kusur koji ostane nakon što lovu daš na moram. Bilo bi mi dosta da znam da je jedno jedino moram nekom donijelo sreću.

Stojimo u redovima da platimo račune, da dodjemo na red na kasi, da prijavimo ispit, stojimo u redovima za sve što moramo. I u tom medjuvremenu nagradimo se svakodnevno sa po jednom željom ili nekoliko njih, koje će zamijeniti ono što smo nekad htjeli biti. Usputne sitnice lako oboje prazan hod izmedju svega što nam je nametnuto i onog na šta se nikad nismo usudili. Vrijeme je najlakše zavarati tričarijama, već uvježbanim fintama i usputnim ciljevima.

Strpljivi smo i uporni sa gubljenjem sopstvenog vremena. Možda ste nekad bili na nekoj generalnoj probi... Gužva je i strpljivo čekaš svoj red, sve je gotovo isto kako će biti na nastupu, ali i nije baš...Trebaju neke sitince da se usklade u zadnji čas. Pa tome i služi generalna proba. Ali ne brineš se, znaš da će te sitnice na nastupu kroz koji sat biti baš kako treba. 

Živimo generalnu probu. Kao da imamo još neku priliku gdje će sve biti kako je zamišljeno.

Nedavno sam, zabavljena utabavanjem svoje davno prokrčene stazice, čula  jednostavno pitanje „A zašto ti za promjenu jednom ne bi rekla da?„ I dok sam se spremala da pitam šta je to trebalo da znači, sve moje propuštene prilike odgovorile su me od toga.

Veliku zahvalnost za ovo pitanje dugujem jednom nesebičnom biću i velikom prijatelju.