Zaboravili su nam reći...

Vrednovanje samog sebe opasan je posao u rukama neiskusnih. Često smo početnici u tome, ma koliko godina imali. Uglavnom nesvjesni svog amaterizma u pokušaju da dokažemo da zaista cijenimo sebe.

Diplome, priznanja, položaji i sva opipljiva odobravanja okoline, granice su u okviru kojih se trkamo sa životom. Trkamo se da dobijemo ono što  neko drugi već ima, zbog čega ga je neko već potapšao po ramenu i proglasio tačkom koju treba dostići. Uporni smo i istrajni u gadjanju te, već zacrtane mete, vrijedni i nezaustavljivi. Pohvale nas drugi, pohvalimo tu i tamo i sami sebe.

 Jedino za šta ne nalazimo vremena je razmisliti želimo li stvarno biti ono što od nas očekuju.

Mjere nas i kače nam brojeve od dana kada stignemo na svijet. Bili toga svjesni ili ne, tu smo da ispunimo standarde. U djačkim knjižicama, kabinama za presvlačenje ili mjesečnim zaradama, nalaze se cifre u koje bi bilo poželjno da se uklapamo. Nigdje zvanično ne piše da moramo, ali svi koji su se odmetnuli od poželjne životne statistike, osjetili su posljedice o kojima se radije ne govori, kao ni o lošem braku nakon pompezne svadbe. 

O tragovima koje ostavlja neka obična trica iz hemije, neke djetinjaste -5 naočale, neka trideset i šestica na etiketi koja prazni tanjire i puni oči slanom vodom, neke igračke sa jednocifrenom cijenom nikad kupljene zbog dvocifrenog stanja u džepu roditelja, ne razgovara se medju životnim statističarima.

Sreća i uspjeh takodje su predmet preciznih mjerenja. Niko vam neće povjerovati da ste srećni, ako nemate neki opšteprihvaćeni kalup da to i dokažete.  Sa toliko godina, nedostaje ti diploma ili bar neki pristojniji posao od te bijede kojom si zadovoljan, a i za dijete je odavno bilo vrijeme, ako već želiš da te spominju bez uzdaha i beznadežnog klimanja glavom.

Roditeljska ljubav uslovljena postignućima njihovih izdanaka, društvena je devijacija koju smo obgrlili tišinom i srećni smo što ne pušta nikakve zvukove, iako u toj potmuloj vibraciji odrastaju generacije.

Negdje u medjuvremenu dali smo prećutnu saglasnost tome da težimo biti povoljne brojke na evidenciji zavoda za one koji su vrijedni ovog života.

Zaboravili su nam reći da vrijedimo svi. Da ako se ne uklapamo negdje, ne znači da se ne uklapamo nigdje. Zaboravili su nam reći da ne mogu sve da nas sade u istu zemlju, jer svako cvjeta samo tamo gdje pripada. Zaboravili su da smo mi brojati naučili kao mali, a da su se oni, kao veliki, odavno zabrojali. Oni kojima su brojevi toliko važni da su njima uredili cijeli svijet, zaboravili su da brojeva ima mnogo i da je nemoguće da postoji samo jedan pravi put. Zaboravili su nam reći da ne postoji samo jedno prvo mjesto, jer uspjeha ima dovoljno za sve. Zaboravili su nam reći da oni koji trče svoju trku nemaju konkurenciju. Zaboravili su nam reći da na broju jedan ionako ostaju samo srećni.