Svakom nešto nedostaje. Možda bi se mogli nazvati srećnima oni koji znaju šta je to što im nedostaje, s obzirom da je mnogo onih koji za to još nemaju ime. Ali svima nedostaje. To nešto. Ono nešto.
Često smo skloni da u svemu tražimo baš taj dio koga nema, od toga da tog dana vrijeme nije onakvo kakvo nam je trebalo, do jedne ili spiska stvari kojih nema i zbog kojih ne živimo život kakav bismo htjeli.
Kada govorimo, češće spominjemo ono čega nema. Kada pričamo o nečemu što smo uradili, često napominjemo kako smo mogli i bolje.
Na fotografiji smo lijepo ispali zbog svjetlosti...ili zbog fotografa. Na kompliment za novu frizuru, odgovaramo da nije ispala kao prošli put...Za izvještaj koga je šef tek uzeo u ruke i nije stigao ni do naslova, već se pravdamo. Plata je redovna, ali nikad dovoljno velika. Plata je velika, ali vremena je malo. Vremena je napretek, ali nema se para. Dobro je, ali moglo bi i bolje. Život je lijep, ali tudji je ljepši.
Kombinacija je bezbroj. Kao u matematici. Ako želite kombinovati, moguće je- u nedogled.
Većinu vremena nismo svjesni inercije po kojoj živimo. Sasvim nenamjerno u sve što nam se dešava unosimo kombinatoriku. I komplikujemo. Sve. Od toga šta obući, do najvažnijih životnih odluka. A ne priznajemo baš da smo komplikovani ljudi... Ili priznajemo sa odredjenom dozom ponosa i uz osmijeh : " Ma joj, znaš mene...ja sam ti baš komplikovan, to svi kažu..." Upravo tim osmijehom kao da sebi dajemo kredit. Komplikovan sam, razmišljam puno, a neki ne razmišljaju uopšte. To mora da je dobro.
Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću naslov je jedne knjige. Neki od nas možda nisu išli u vrtić.
Ipak i dalje nismo uskraćeni za činjenicu da su najvažnije stvari u životu jednostavne. Čak toliko jednostavne da smo ih negdje usput zaboravili.
- Kažu da smo ono što mislimo. Dodala bih da nam je, u tom slučaju, život ono što govorimo. Ako smo proveli dan prepričavajući šta nam se neplanirano desilo juče, šta sve moramo sutra i koliko smo se iznervirali baš na putu ovamo, pretpostavljate koje će nam boje biti baš taj dan. Pokušajte birati o čemu govorite. Eksperiment je jednostavan, a rezltati trenutni.
- Svaka želja u nama pojavila se, jer već postoji način da je ostvarimo. U suprotnom se ne bi ni pojavila. Ipak, želje i hirovi svakako nisu isto, pa bi valjalo provjeriti da li naša unutrašnja potreba dolazi iz stvarnog impulsa da nešto ostvarimo ili samo iz našeg ega. Nijedna iskrena želja nije ostala neostvarena. Za sve ono što nam se nije dogodilo ili nismo dobro preispitali svoje motive ili nismo dovoljno strpljivi.
-Briga je jednosmjerna cesta. Kada bi nam prva misao bila Kako to da riješim? umjesto A zašto je baš moralo meni da se desi?, vjerovatno bismo imali puno manje problema.
- Puno češće se pitamo zašto nešto nemamo, nego jesmo li neko ko to zaslužuje.
-Onaj ko okreće kolo sreće najobičniji je strašljivac. Ima moć samo zato što ga se bojimo. Bojimo se da namjerno neće zaustaviti točak tamo gdje nama odgovara. I problem je baš u tome što se svi bojimo istog, baš tog. Zato je i postao tako veliki.
Oni koji su mu stavili do znanja da nije baš sve u njegovim rukama, tvrde da je nekoliko puta dobro razmislio gdje će zaustaviti točak.
Valjda je tako nastala izreka Promijeni se ti, pa će se i sreća promijeniti.
